U svojoj sam dosadašnjoj odgojno-obrazovnoj praksi nebrojeno puta morala

upozoriti učenike: „Kako ste to mogli zaboraviti? Pa to je važno za vas! Pripazite

na svoje ponašanje i na svoje obveze!" I uvijek mi se čini da se stalno vrtim oko

njihova zaborava kako bih im u važnim trenucima pomogla i bila podsjetnik na

nezaborav.

            A danas, na početku još jedne Korizme, zastajem i ja protrnuvši i osjetivši

kako smo svi mi, zapravo, zaboravljiva bića. Pa se nasmijem pomislivši je li i Bogu

teško pozivati nas stalno i čekati strpljivo da se prenemo od vlastita zaborava.

A što to mi zaboravljamo i na što nas to uvijek iznova treba podsjetiti?

Zaboravljamo da trebamo zastati, sabrati se i priznati sebi da često živimo kao da

ćemo zauvijek ostati na ovome svijetu. Zarobljeni smo često vremenitim dobrima,

brinemo se tjeskobno i radimo da nam bude što udobnije na ovome svijetu,

a zaboravljamo na svoju besmrtnu dušu. A Bog nam je dao ovaj život i ovu kuću –

Zemlju da ih upotrijebimo za vječnost.

            Stoga je Korizma, koja započinje Čistom srijedom (Pepelnicom), upravo

zov na nezaborav. Pepeo posut na našu glavu uz izgovorene riječi: „Sjeti se,

čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti!“, podsjetnik je na našu ljudsku

prolaznost i raspadljivost. Podsjetnik je na to da mi nismo sinovi Zemlje već je naše

prebivalište i naša domovina na nebesima. Podsjetnik je na to da varava blaga

ovoga svijeta nisu siguran temelj na kojem se gradi kuća od bitka. I ova nas

Korizma poziva da zastanemo i prisjetimo se tko smo mi zapravo, čemu težimo i u

čemu leži istinski smisao našega životnoga puta. Jer čitav je naš ljudski život,

zapravo, poput Korizme – pokornički hod vijugavim i strmim stazama ove

privremene zemaljske kuće, koji bi nas trebao u ozbiljnosti, svjesnosti i

pripravnosti voditi k ljubavi, radosti i svjetlosti Uskrsnuća.

                                                                                                        K. Beljan