Vrijeme godišnjih odmora već je dobrano iza nas. Vratili smo se u
zatvorene prostore u kojima ćemo se ponovno umarati mjesecima. No, jesmo
li se doista odmorili ili smo se, štoviše, umorili na godišnjim odmorima –
pitanje je koje nam uvijek iznova odzvanja u mislima i duši.
Puno napora i sredstava ulaže moderni čovjek u svoje godišnje odmore
da bi "umoran od odmora" shvatio kako se zapravo uopće nije odmorio. Vrijeme
u kojem živimo uvjetuje nas materijalnim stvarima i ovozemnim užicima,
stvarajući tako privid da baš to može ispuniti čovjekove najdublje potrebe i
sakupiti raspršene tanane niti njegova umornoga bića. A što nas to priječi da
se istinski odmorimo i u čemu je tajna mira, odmora i zdravlja?
Da bi se zaista odmorili potrebno je da nađemo mir i spokoj duše i tijela.
Tijelo se odmara u prijateljevanju s prirodom; duša se odmara u prijateljevanju
s Bogom – izvorom i ciljem našega životnog putovanja.
Ako se osvrnemo na Isusov život, možemo vidjeti kako je Isus s
učenicima često odlazio u osamu da se tamo odmori. Isus je dobro znao da je
čovjek dio prirode i da jedino u prirodi i tišini može istinski odmoriti svoje
tijelo od svakodnevnih napora. Stoga valja otići u šumu, uspeti se na brdo,
prošetati livadom, sjesti pored rijeke/jezera/mora. Pustiti da toplina sunca,
lelujanje povjetarca, pjev ptica, savijanje grana, šuštanje lišća, šum valova,
prve kapi jesenjih kiša ispune svaku poru našega bića. U ritmu prirode
kušati blizinu Boga Stvoritelja i tako osjetiti istinski odmor tijela.
A budući da smo jedinstvo tijela i duše – i duša naša čezne za mirom.
A duša nam je istinski umorna od sukoba s okolinom i vlastitim unutarnjim
bićem. Zlo ugrožava zdravlje i mir. Dobrota, pak, ljubav i prihvaćanje grade
istinski mir i sreću. Sjetimo se, Isus je ljubio svakoga čovjeka, istinski
opraštao čak i svojim neprijateljima – to je tajna Isusova mira i zdravlja.
Možemo li i mi ljubavlju i opraštanjem otapati ledene klisure vlastita srca
i polako puštati zrake ljubavi i dobrote? Nije uvijek lako, ali jedino je u
prihvaćanju i otpuštanju svih protivnosti u nama tajna duševnog mira i
zdravlja.
Nadalje, duša nam se umara i stalnim udaljavanjem od Boga.
A Bog nam je darovao besmrtni duh i po njemu smo Bogu najsličniji i
najpovezaniji s njime. Stoga je u Bogu istinski odmor našega duha,
našega najdubljega bića. Zato mudro kaže sv. Augustin: "Nemirno je srce
naše dok se ne smiri u tebi, Bože." Siđimo, stoga, u vlastite dubine i
osluškujmo Isusove riječi: "Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću
vas odmoriti." U dubini vlastita srca, kao u očinskoj kući, Bog strpljivo
čeka na nas. Čeka da se "povučemo od svijeta" u potpuni nutarnji mir i
osluškivanje. Čeka da mu, umorni od svih lutanja i traženja mira na
pogrešnim mjestima, padnemo u zagrljaj i nježno šapnemo: Oče, hvala ti
što nas tražiš, zoveš i čekaš i što smo tvoja ljubljena djeca. Ti se brineš
za nas, ti nam liječiš um i srce i jedino ti natapaš našu dušu istinskim
odmorom, sigurnošću i mirom.
K. Beljan