Suton prosipa zlato
vijugavim stazama u jesenje veče.
U šuškavim tragovima
zlaćanoga lišća
i prolaznost moja teče.
I svaki mukom povučeni trag
vjetrovi prolaznosti njišu.
U igri mrakova, sjenā i svjetla
tragovi se bivanja
isprepliću i brišu.
I kako nadići prolaznost i smrtnost
što venama mojim svakodnevno teče
u uzdahu ograničenja i prigušene boli
zemnost što pod kožom
plamti i peče.
Koracam iz užarenog vrtloga prolaznosti,
stazama srca spuštam se kroz sjene.
Iz pepela umiranja,
u susretu s Tobom
koracam kroz prihvaćanja
preobražujuć mijene.
I oživljava propadljiva kuća od bitka,
predanje joj veo od strepnje njiše.
U milosnoj mijeni
pred koracima Tvojim
vječnost tragove prolaznosti briše.
U Tvojoj prisutnosti leluja tišina,
po krošnjama srca svjetlost
zlaćane niti baca.
I znam,
Tvoja je snaga slabosti mojoj nada:
prolazna i vječna
s Tobom koracam.
K. Beljan