U čahuri je privida zapretan trenutak,
a čežnja buđenja kroz vjetrove se
neizvjesnosti vrti.
Jer let iznad privida je bolan,
čak i smrtan,
al čežnja je katkad jača od smrti.
Želim poletjeti.
Al strah nadilazi sigurnost napuštanja
onoga gdje sam.
Ne mogu ni ostati
jer samo me čežnja dijeli
od zaborava
tko ja zapravo jesam.
I letim onkraj privida svijeta,
krila me nose da
se buđenju predam.
U letu grlim bol i smrtnost
jer stajati ne mogu
dok u zvijezde gledam.
Letim.
Ne želim stati.
kroz obzorja svjesnosti
zrcali se kiša.
Plačem
jer želim znati
koliko istine nose njene kapi.
I leti snažnije, hrabrije, više
netko meni znan,
netko meni drag.
Očima koje plaču
budi se kroz kiše,
budi se u
plamenim zamasima duše.
I u plamu probuđena
sumnja gasne slaba, nijema.
I natopljena, otrgnuta
i bol biva ponesena
onkraj čiste prisutnosti
razlivena.
Da u dahu mijene,
treptaju bez riječi,
Milost takne sve
što nisam mogla,
htjela,
znala
reći.
K. Beljan